PRIČA O LJUBAVI, SVETOSTI I ŽRTVI

SVIJET GANUT PRIMJEROM HEROJSKE MAJKE KOJA JE DALA ŽIVOT ZA DJECU: “IDEM U NEBO, A TI OSTANI S TATOM. OD TAMO ĆU MOLITI ZA VAS”

Svijet ovih dana obilazi vijest o smrti mlade talijanske majke Chiare Corbelle, koja je zajedno sa svojim suprugom na herojski način prihvatila roditi dvoje svoje bolesne djece koja nisu imala šanse preživjeti, a potom i sama dala vlastiti život da spasi njihovo treće dijete. Televizijske postaje i drugi mediji u Italiji objavljuju priču o velikoj ljubavi i žrtvi življenoj kroz vjeru, pouzdanje i zahvalnost Svemogućem Bogu na daru života.

Chiara Corbella imala je 28 godina, lijepa, uvijek je zračila s osmjehom na usnama. Bila je udana za Enrica Petrillija, oboje su Rimljani, iz kvarta Aurelio. Najnormalniji bračni par Wojtyline generacije, odrastao u župi i uz Svjetske dane mladih. Nakon što su se upoznali u Međugorju, u rujnu 2008. vjenčanjem su okrunili svoju priču ljubavi.

Nakon nekoliko mjeseci Chiara je zatrudnjela. Ali nažalost djevojčici je pri prvom pregledu ultrazvukom dijagnosticirana anencefalija, ili teška urođena malformacija zbog koje je mala Marija trebala biti rođena potpuno ili djelomično bez mozga. Dvoje mladih supružnika bez imalo zadrške prihvatilo je taj novi život kao Božji dar, unatoč tome što su ih liječnici više puta pokušavali razuvjeriti. I pratili su Mariju tijekom svih 30 minuta njezina zemaljskog života, slaveći krštenje i prateći je pri njezinom „rođenju za nebo“. Prijateljima ostaje upečatljiv i sam sprovod male Marije kao „jedno od najljepših iskustava u životu“. Kristova pobjeda nad smrću, potvrđena tim malim bijelim lijesom i dvoje roditelja koji su pisali i pjevali, zahvaljujući i slaveći Gospodina za čitavo vrijeme trajanja Mise.

Nekoliko mjeseci kasnije, nova trudnoća. Ali i u ovom slučaju, radost prve vijesti bila je minirana prvim ultrazvukom koji nije dao pozitivne rezultate. Dijete, dječak po imenu Davide, nije imao noge. Naoružani vjerom i ljubavlju koja je uvijek podržavala njihov brak, dvoje supružnika je odlučilo trudnoću iznijeti do kraja. Izbor vjere, plod uvjerenja da ključeve života i smrti čuva jedino Bog. Svjedoče to i prijatelji koji se sjećaju Enrica koji im je pričao o radosti imati dijete, makar ono nema noge. Ali nažalost, oko sedmog mjeseca novi ultrazvuk otkriva malformacije unutarnjih organa uz nedostatak donjih udova kod malog Davidea. “Dijete je nesposobno za život”, bila je presuda. Nesposobno možda za zemaljski život, ali ne za onaj nebeski. Par je zapravo dočekao rođenje djeteta, 24. siječnja 2010., i nakon što su odmah slavili njegovo krštenje, molitvom su pratili njegov kratki život sve do posljednjeg izdisaja. I na Davidovom pogrebu toliko ljepote, toliko vjere i jedna vrsta zavisti zbog te radosti koji su nosili unatoč križu. Ne jedne glumljene i prigodne radosti, nego primjera za mnoge današnje obitelji.

 

Trpljenja, traume, osjećaji obeshrabrenja, ali Chiara i Enrico se nikad nisu zatvorili životu, tako da je nakon nekog vremena stigla nova trudnoća: Francesco. I napokon je sve bilo u redu: ultrazvukom je potvrđeno dobro zdravlje djeteta. Ali u petom mjesecu dolazi novi križ. Chiari je dijagnosticirana teška rana na jeziku te se nakon prvog zahvata potvrdila najgora od pretpostavki: karcinom. Unatoč tome, Chiara i Enrico nisu izgubili vjeru i “sklapajući savez” s Bogom odlučili su još jednom reći ‘da’ životu. Chiara je bez imalo promišljanja branila Francesca i iako se izlagala velikom riziku, odgodila je liječenje nastavljajući trudnoću. Naime, tek se nakon poroda mogla podvrći radikalnijem operativnom zahvatu i ciklusima kemoterapije i zračenja. Francesco je rođen zdrav i lijep 30. svibnja 2011., ali Chiara, tjelesno iscrpljena toliko da je izgubila i vid na desno oko, nakon godinu dana bitke nije izdržala. U srijedu, 13. lipnja, oko podne, okružena rodbinom i prijateljima, završila je bitku protiv „zmaja“ koji ju je progonio, kako je nazivala tumor, misleći na čitanje iz Otkrivenja.

Mnoge osobe i obitelji potvrđuju da su živi svjedoci tog svetog života, svih tih kušnji, teških mjeseci kemoterapije i zračenja, koje su nošene naprijed s osmjehom i vedrim i neshvatljivim predanjem u Providnost. U svim tim kušnjama Chiara i Enrico se nikad nisu dali obeshrabriti, već su prihvatili volju Onoga koji ništa ne čini slučajno. I svakoga dana su ponavljali svoju molitvu posvete Presvetoj Djevici Mariji završavajući riječima Totus Tuus, a svojeg su Francesca posvetili Majci Božjoj od Porcijunkule.

“Druga Gianna Beretta Molla”, tako je Chiaru nazvao kardinal Agostino Vallini, Papin vikar za grad Rim, koji je predvodio sprovodne obrede u subotu 16. lipnja u crkvi svete Franciske Rimske. Ceremonija koja je bila sve drugo samo ne pogrebna: veliko slavlje na kojem je sudjelovalo više od tisuću ljudi koji su dupkom ispunili crkvu, pjevajući, svirajući, plješćući i moleći od ulaska pa sve do izlaska lijesa.

“Život je poput veza kojemu vidimo naličje, neurednu stranu i puno konaca – rekao je kardinal –ali s vremena na vrijeme vjera nam omogućuje vidjeti rub ispravne strane”. Chiarin slučaj je, prema kardinalu, “velika života lekcija, svjetlo, plod predivnog Božjeg plana koji nam izmiče, ali koji postoji”.

“Ja ne znam što je Bog pripravio za nas preko ove žene“, posebno je naglasio, „ali sigurno je nešto što ne smijemo izgubiti; zato prikupimo tu baštinu koja nas podsjeća na to da pridajemo ispravnu vrijednost svakoj svakodnevnoj gesti, bila ona velika ili mala”.

“Ovo jutro proživljavamo ono što je prije 2.000 godina proživljavao rimski stotnik kad je vidjevši da je Isus umro, rekao: Ovaj je uistinu bio sin Božji”, rekao je zapravo u svojoj homiliji fra Vito, mladi franjevac, poznat u Asizu, koju je duhovno pomagao Chiari i njezinoj obitelji u zadnjem razdoblju života, preselivši se također i u njihovu kuću.

“Chiarina smrt bila je ispunjenje jedne molitve”, nastavio je. Naime, mlada žena, ispričao je fratar, “nakon liječničke dijagnoze u travnju koja je glasila da je ‘u završnom stadiju’, tražila je čudo: ne ozdravljenje, nego da Bog dade da ona i najbliže joj osobe te trenutke bolesti i trpljenja prožive u miru”.

“A mi – još je rekao fra Vito, vidljivo ganut – smo vidjeli kako jedna žena umire ne samo smireno, nego sretno”. Žena koja je živjela istrošivši svoj život iz ljubavi za druge, sve do toga da je povjerila Enricu “možda ozdravljenje zapravo ne želim, sretan suprug i vedro dijete bez mame predstavljaju svjedočanstvo veće nego žena koja pobijedi bolest. Svjedočanstvo koje bi moglo spasiti toliko osoba…”.

Posebna je Chiarina povijest koja je sahranjena odjevena u svoju vjenčanicu, kao i pismo koje je tjedan dana prije smrti Chiara napisala svom sinu Francescu, a koje je na sprovodu čitao suprug Enrico: «Idem u nebo brinuti se na Mariju i Davida, a ti ostani s tatom. Od tamo ću moliti za vas». Chiarino svjedočanstvo nakon smrti prvog djeteta postavljeno je na Youtubeu – Testimonianza di Enrico e Chiara (Svjedočanstvo Enrica i Chiare) koje je samo prvog dana pregledano više od 500 puta.

Ne može se ostati ravnodušan pred tom poviješću svetosti naših dana. Povijest koja zaslužuje da bude upoznata i prepričavana, jer ona je potvrda toga da je moguće danas ostvariti riječi Ivana Pavla II.: „Svi mogu težiti svetosti, uzvišenoj mjeri našeg svakodnevnog života”. Poseban je to dokaz toga da, unatoč tome što smo danas uronjeni u egoistično društvo koje uči spašavati vlastitu udobnost pred bilo kojom drugom stvari, postoje još oni koji su snagom vjere u stanju umrijeti za drugoga, žrtvovati vlastiti život kako bi jednog novom omogućili da se rodi.

Chiarino svjedočanstvo nakon rođenja prvog djeteta

„Marija je rođena. U trenutku kad sam je vidjela, znam da je to bio trenutka kojeg nikad neću zaboraviti. U tom trenutku sam shvatila da smo povezane za cijeli život. Nisam razmišljala o činjenici da će ona biti kratko s nama, znala sam da je povezana sa mnom za čitav život, jer je moja kći.  A onda su je iznijeli van. A trenutak kad je Enrico ušao u sobu i donio mi Mariju, bio je drugi nezaboravan trenutak, jer sam ga vidjela s Marijom u naručju, i vidjela sam ga kako ju gleda ponosan, tako sretan zbog nje. Bila sam siguran da ne bi imala boljeg oca. Ono što smo molili Gospodina i u čemu nas je uslišao, osim prirodnog poroda, bilo je i to da se rodi živa i da ju možemo krstiti. I kad je Enrico ušao i rekao: ‘Živa je’, onda smo je krstili. To je bio najveći dar koji nam je Gospodin mogao dati. Mi smo je imali s nama oko pola sata, mogli su je upoznati bake i djedovi, i neki prijatelji, onda smo je uredili i Enrico ju je otpratio. Ono što vam mogu reći je da mi se tih pola sata ne čini malo, bilo je to nezaboravnih pola sata. I da sam ja abortirala, ne mislim da bih se dana abortusa mogla sjećati kao dana slavlja, kao dana kad sam se nečega oslobodila. Mislim da bi to bio trenutak kojeg bih pokušala zaboraviti, trenutak velikog trpljenja. A dana Marijinog rođenja moći ću se uvijek sjećati kao jednoga od najljepših u mom životu. I moći ću pričati djeci koju će nam Gospodin željeti darovati da uistinu imaju jednu posebnu sestru koja moli za njih u nebu. Ono što želim reći mamama koje su ‘izgubile’ djecu, želim vam reći da smo mi bile mame, da smo imale taj dar. Nije važno vrijeme: je li to jedan mjesec, dva mjeseca, nekoliko sati, važna je činjenica da smo mi imale taj dar. I to nije stvar koja se može zaboraviti.“

SVJEDOČANSTVO SUPRUGA HEROJSKE MAJKE KOJA JE ŽRTVOVALA ŽIVOT I GANULA SVIJET: „KOLIKO PUTA SAM TE GLEDAO, ALI TEK SADA MI JE TVOJA LJEPOTA OTKRIVENA…“

 

Nakon članka „Svijet ganut primjerom herojske majke koja je dala život za djecu: “Idem u nebo, a ti ostani s tatom. Od tamo ću moliti za vas”, u kojem smo objavili ganutljivu životnu priču o Chiari Corbello koja je žrtvovala svoj život kako bi rodila dijete, sada objavljujemo i dojmljivo svjedočanstvo njezina supruga Enrica, kao i njegovu pjesmu posvećenu supruzi.

 

“Idem u nebo brinuti se za Mariju i Davida, a ti ostani s tatom. Od tamo ću moliti za vas”. Rečenica je to koju je Chiara Corbella, mlada 28-godišnja žena iz Rima, napisala svom sinu Francescu tjedan dana prije svoje smrti, od karcinoma otkrivenog u petom mjesecu trudnoće. Trudnoća s kojom se hrabro suočila nakon izbora odgoditi liječenje za vrijeme nakon rođenja djeteta. Bila je to treća Chiarina trudnoća: Maria i Davide umrli su kratko nakon poroda. Oboje su rođeni s teškim malformacijama. O toj ganutljivoj životnoj priči objavili smo članak „Svijet ganut primjerom herojske majke koja je dala život za djecu: “Idem u nebo, a ti ostani s tatom. Od tamo ću moliti za vas”, koji su već pročitali deseci tisuća ljudi.

Sada objavljujemo i svjedočanstvo Enrica Petrilla, supruga Chiare Corbelle, koje je dao u razgovoru za Radio Vatikan, kao i njegovu pjesmu posvećenu supruzi. Tu pjesmu zajedno s dolje otisnutom slikom, s jednim živim cvijetom kao simbolom života (Chiarina želja) dobio je svaki sudionik sprovoda.

Svjedočanstvo Enrica, Chiarinog supruga

Živjeti s mojom suprugom, s Chiarom, kako tijekom hodanja tako i u braku, bilo je prelijepo. Imali smo uistinu ispunjen život. Ne znam kako to dobro definirati… Također smo i kroz život naše djece otkrili da život, trideset minuta ili sto godina, nema velike razlike. I bilo je uvijek predivno otkrivati tu sve veću ljubav svaki put kad smo se suočavali s jednim problemom, s jednom dramom. U stvari, mi smo u vjeri vidjeli da se iza toga krije jedna veća Gospodinova milost. I prema tome, svaki put smo se zaljubljivali sve više jedno u drugo i u Isusa. Ta ljubav nas nikad nije razočarala i stoga, svaki put, nismo gubili vrijeme, iako su nam svi oko nas govorili: “Pričekajte, nemojte žuriti imati drugo dijete”. Naprotiv, mi smo govorili: “Ali zašto moramo čekati?”. Dakle, živjeli smo tu ljubav koja je jača od smrti. Milost koju nam je dao Gospodin bila je ta da nismo stavljali prepreke Njegovoj milosti. Izrekli smo taj „da“, uhvatili smo se za Njega svim našim snagama, također i zato što je ono što je od nas tražio sigurno bilo veće od nas. I onda, imajući to uvjerenje znali smo da sami to nećemo uspjeti, ali s Njim da. Imali smo uobičajeno vrijeme hodanja, prekinuli smo, malo smo se svađali, kao i svi parovi. Ali, u jednom trenutku, kad smo odlučili ozbiljno učiniti stvari, sve se promijenilo. Otkrili smo da je jedina izvanredna stvar sam život. Kaže Gospodin: “Onima koji su ga primili dao je moć da postanu djeca Božja”. Chiara i ja smo duboko željeli tu stvar: postati Gospodinova djeca. Mi smo oni koji trebaju odabrati je li ovaj život jedan slučaj, ili postoji Otac koji nas je stvorio i koji nas ljubi.

Ono što se dogodilo Chiari u mnogome je slično iskustvu Gianne Berette Molle koju je Ivan Pavao II. nazvao “himnom životu, sveticom svakodnevice”. Ljubav prema životu, kao što si nam ispričao, bila je ta koja je upravo vodila Chiaru u čitavom njezinom životu…

Da, upravo tako. Chiara je od malena od izvrsnih roditelja bila odgajana u kršćanstvu, za susret s Isusom, i odmah je pokazivala posebnu osjetljivost i poslušnost Duhu, njegujući od malena poseban odnos s Djevicom Marijom. Tu stvar je nosila za čitav život i logično, ako ljubiš Isusa Krista, kako se ne može ljubiti život u svim njegovim aspektima?

U jednom filmu na Youtubeu, Chiara je izrekla ovu rečenicu: “Gospodin stavlja istinu u svakoga od nas; ne postoji mogućnost da je se krivo tumači”. U svjetlu onoga što se dogodilo – boli, nesigurnosti, učinjenih odabira – koja je istina koju si otkrio?

Ta rečenica se odnosi na činjenicu da ti današnji svijet, prema našem mišljenju, nudi pogrešne izbore pred abortusom, pred bolesnim djetetom, pred starcem u završnoj fazi života, možda s eutanazijom… Gospodin odgovara ovom našom povijesti koja se, kao što sam ti prije rekao, pomalo sama ispisala: mi smo pomalo bili gledatelji nas samih, u ovim godinama. Odgovara na tolika pitanja koja su od nevjerojatne dubine. Ali Gospodin uvijek odgovara vrlo jasno: mi smo oni koji vole filozofirati o životu, o tome tko ga je stvorio i prema tome na kraju se sami dovodimo u zbrku želeći postati gospodarima života i nastojeći pobjeći od Križa koji nam Gospodin daruje.

U stvari, taj Križ – ako ga živiš s Kristom – nije ružan kako se čini. Ako se pouzdaješ u Njega, otkrivaš da u toj vatri, u tom Križu nećeš izgorjeti i da u boli postoji mir, a u smrti postoji radost. Mnogo sam razmišljao, posebno ove godine, o rečenici iz Evanđelja koja kaže da nam Gospodin daje sladak Križ i lagan teret. Kad sam gledao Chiaru kako umire, razumljivo da sam bio u velikom šoku. Onda sam smogao hrabrosti i nekoliko sati prije – bilo je oko osam ujutro, Chiara je umrla u podne – to sam je pitao. Rekao sam joj: “Chiara, ljubavi moja, ali je li ovaj Križ doista sladak, kako kaže Gospodin?”. Ona me pogledala, nasmiješila mi se i tankim glasom mi rekla: “Da, Enrico, vrlo je sladak”. Tako, čitava obitelj, mi nismo vidjeli da Chiara umire smirena: vidjeli smo je da umire sretna, a što je posve druga stvar.

Što ćeš pričati svom sinu Francescu od onoga što se dogodilo i posebno što ćeš mu pričati kad te bude pitao za mamu Chiaru?               ………….

Sigurno ću mu pričati kako je lijepo prepustiti se Božjoj ljubavi, jer ako se osjećaš ljubljenim možeš učiniti sve. To je prema mom mišljenju bît, najvažnija stvar u životu: dopustiti da budeš ljubljen, za nas u našem slučaju ljubiti i umrijeti sretni. To je ono što ću mu pričati. I pričat ću mu da je to učinila mama Chiara. Ona je dopustila da bude ljubljena i, u jednom određenom smislu, čini mi se da pomalo ljubi čitav svijet. Osjećam je živom više danas nego prije. A onda, činjenica da sam je vidio umrijeti sretnu za mene je bila pobjeda nad smrću. Vrlo veliki strah mi je izazivala pomisao, također i nakon iskustva s mojom djecom Davidom i Marijom, da mogu vidjeti kako umire moj sin Francesco. Danas znam da postoji nešto prelijepo s druge strane što nas čeka.

Kad ti kažu da postoji miris svetosti oko Chiare, je li to stvar koja te uznemiruje?

Iskreno, ostavlja me prilično indiferentnim. U smislu da smo Chiara i ja činili druge izbore za život: toliko smo željeli zajedno ostarjeti. Ali, i u tom trenutku naše povijesti vidim kako me Bog svaki dan zadivljuje… Znao sam da je moja supruga posebna: vjerujem u blaženstvo, da jedna osoba bude proglašena blaženom jer blaženi znači biti sretni. Chiara, a dijelom i ja smo čitavu ovu povijest živjeli s velikom radošću u srcu, i to mi je davalo nazrijeti velike stvari. Ali, danas sam zadivljen, jer mi se čine mnogo većima od onoga što bih ja mogao zamisliti.

 

SJEĆANJE NA CHIARU

Uspeli smo se zajedno na taj brežuljak

to smo Mu obećali

da ćemo se voljeti sve naše dane

čekali smo da Ga vidimo da dolazi izdaleka

uvijek s upaljenim svjetiljkama danju i noću

sanjali smo da ćemo Ga vidjeli zajedno

ali On je za nas želio više

poput proljeća došao je tiho

učinio je da se od nas rodi cvijeće

morao nas je pratiti

sami to ne bismo mogli

njegov miris bio je mir cvijeća

nezaboravna

ta vječnost u tvojim očima

već sam ih bio susreo ali nisam to mogao vjerovati

u Njegovim očima u tvojima i u onom miru

samo On je mir

prepoznao sam ga po Ljubavi

tako moje oči još uperene u Njegove

da te ne izgubim i da se ne bojim

a naša zaljubljena srca na križu

čudo proljeća

kakvo čudo je proljeće

Koliko puta sam te gledao

ali tek sada mi je tvoja ljepota otkrivena

ti si najljepši cvijet

a ja najsretnija pčela

ja sam to nazreo

ali On je to oduvijek znao

koje čudo je život ljubavi moja!

uvijek praznih ruku pred Njim

za svu vječnost uvijek tako

uvijek tako velikodušan prema nama

On je život

i u tebi ja sam živio Njega

odabrali ste me među tisućama da te pratim

dao mi je hrabrost da te pozdravim

mislio sam da je to kraj radosti

ali onda me Francesco na nju podsjetio

on je Božja vjernost

ljubav koja ne razočarava

ludost križa Ljubavi

jednostavno darovanog

rekao je „kao što Otac šalje mene, tako i ja šaljem vas“

ali tek sada sam shvatio smisao

samo Bog može tako voljeti

samima nam to ne bi bilo moguće

mi smo čudo proljeća

koje daje život zimi

znajući da će se umrijeti sretni

jer umirući pobijedit će smrt

volim te kao što proljeće voli zimu

nježnošću i u tišini

otopila si moje snjegove

da ponovno još više zadivimo

nevjernike kad nas ponovno vide da se vraćamo

još jednom

ali ovoga puta zauvijek

zajedno…

(Enricova pjesma za umrlu suprugu )